Što bi svaki građanin ove zemlje treba znati o Europskoj uniji? Informacije koje su dostupne o EU (ponajviše na internetu) su često opširne i mnogima komplicirane, stoga im ništa nije jasno, ili im se neda zamarati s toliko teksta. Tako većina prihvaća ono što dobivaju s TV-a i odluke prepuštaju političarima, u nedostatku sposobnosti da sami snose odgovornost za svoje živote i budućnost. Mnogi podržavaju ulazak u EU, tragično jest što među njih spadaju i mnogi mladi, te´intelektualci´, ulovljeni na mamce ove propagande.
Osnovni cilj ovog posta jest razriješiti vas zabluda i dezinformacija o EU. On vam svakako može biti i koristan ukoliko se nađete u situaciji da želite nekome argumentirati svoj stav oko ulaska u EU. Tekst je stoga jednostavan, u obliku; pitanje/odgovor, i možete ga kopirati i slati drugim ljudima u mail.
- Reci mi, zašto si ti protiv Europske Unije? Daj mi barem jedan argument!
(Dati ću vam i više)
Europska unija nije zastupnička (parlamentarna) demokracija, nego neoliberalna federalna diktatura korporativnih interesa. Neoliberalni kapitalizam sa svojom politikom i ideologijom isključivo oplođuje kapital na strani privilegirane bogate manjine nasuprot sve siromašnije većine. To je ekonomsko-politička doktrina koja zagovara podvrgavanje svih aspekata društva tržištu i logici profita.
Takva EU politika radi u korist sitne gospodarsko-političke elite i korporacija na štetu većine građana. Neoliberalna se politika kroz institucije EU provodi na različite načine i obuhvaća sve sektore ekonomije i društva. Osim toga, nije ograničena samo na države članice EU, nego i na države-pristupnice, kojima se neoliberalna politika, u još strožem obliku nego u starijim državama-članicama, nameće kao uvjet ulaska u EU.
Da bi shvatili funkcioniranje jedne takve´zajednice´važno je znati koje institucije upravljaju Europskom unijom. To su; Europski parlament, Europsko vijeće, Vijeće (Vijeće EU ili Vijeće ministara), Europska komisija, Europski sud, Europska središnja banka i Revizorski sud. Svaka institucija ima svog predstavnika kojega biraju Europski komesari - pravi vladari Unije. To je bogataška elita bankara, biznismena i ljudi iz korporatističke domene. Unija ima i svog zvaničnog vođu, Predsjednika Europskog vijeća. No tog predsjednika milijarde Europljana ne bira narod, njega postavlja Europsko vijeće. Ova je funkcija, uz nevjerojatnu osobitost Europskog parlamenta da samostalno ne donosi zakone, te sklonost Europske komisije da se ponaša poput sovjetskog politbiroa, jamačno jedna od najnedemokratskijih institucija na svijetu. Mjesečna plaća ovog predsjednika je samo 234.480,30 kuna.
Svatko tko razmišlja, neće podržavati ovakav divlji kapitalizam i korporatizam. Europska je unija divovska korporatistička država.
- Što je uopće korporatizam?
Korporatizam je ona ekonomska strana fašizma u kojoj se spajaju visoka nedemokratska centralizirana vlada i korporacije koje na nju vrše presudan utjecaj. Korporatističku državu u šaci drži mali broj korporatista i sve što takva država radi jest u njihovom interesu. Što se tiče radnika, EU nije stvorena zato da bi radnicima bilo bolje, nego zato da im se nametne ropski sustav u kojem će namicati goleme profite multinacionalnim korporacijama. To je jedina funkcija radnika u složenim korporatističkim državama poput Europske unije. Ovo nisu teorije zavjera, već puka stvarnost kakvu možete osjetiti već sada i u mjestima u kojima živite.
Europska unija daje na milijune eura subvencija multinacionalnim divovima kao što su Coca-Cola, IBM i McDonald’s kako bi ih odvratila od napuštanja njezina gospodarskog područja. Novac iz EU strukturnih fondova namijenjen je financiranju projekata radi smanjenja razlika u bogatstvu unutar Unije, a cilja uglavnom male i srednje kompanije u siromašnijim zemljama članicama. Međutim, u taj kolač imaju pravo zagrabiti i globalne korporacije, koje to zdušno čine, iskorištavajući želju Unije da zadrži svoju konkurentnu prednost u odnosu na ostale regije u svijetu.
- Europska Unija će obnoviti Hrvatsko gospodarstvo!
Politika Europske Unije se temelji na tržištu, a ne proizvodnji (suprotno od promidžbenih EU filmića s TV-a). Stoga Europska komisija djeluje isključivo u interesu stvaranja profita velikim korporacijama tako da putem svojih propisa forsira liberalizaciju tržišta (telekomunikacija, transporta, čak i opskrbe električnom energijom i plinom itd.) koja dovodi do privatizacija državnih firmi i rezanja životnog standarda stanovništva, umjesto da radi na nekakvoj obnovi gospodarstva, što je u biti apstraktno očekivanje.
Političari vješto izbjegavaju govoriti o problemima otuđivanja radnika rasprodajom telekomunikacija, banaka, naftne i farmaceutske industrije, hotela, a uskoro, kako se planira, i elektroprivrede, vodoprivrede i – svega ostalog. Na taj način Hrvatska se pretvara u zahvalan objekt neokolonijalizma kojemu je Europska unija u funkciji. Ovu funkciju kolonijalizacije valja promatrati kao dio totalne političke transformacije Europe – od zajednice za ugljen i čelik, preko ekonomske zajednice, do nadnacionalne asocijacije i ustoličenja nove federacije.
Slobodno kretanje roba i kapitala važna je pretpostavka za ulazak u EU. Hrvatsko gospodarstvo nije moglo stranom kapitalu konkurirati niti na svom vlastitom tržištu, pa je posve izvjesno da neće ni na europskom. Krajem 2009. od 50 najvećih poduzeća u Hrvatskoj čak 22 bila su u stranom vlasništvu.
U sektoru trgovine došlo je do dramatične promjene: strani trgovački i shopping centri zagospodarili su hrvatskim tržištem s jednim ciljem: ostvariti što veće profite i preplaviti tržište uvoznom robom, pomevši hrvatske trgovce i hrvatsku robu.
Unatoč tome što mnogi vole reći;´rasprodali bi ionako i ovako jer je to cijena globalizacije i kapitalizma´, no ulazak u EU će ubrzati postupak te dovesti vrlo brzo i do rasprodaje svih dobara koja su nam preostala, uključujući rasprodaju zemlje, otoka, rijeka i na posljetku, same vode. Razvijene i nerazvijene zemlje u jednoj su stvari jednake, a to je postojanje pritisaka da se voda privatizira. No, dok su u razvijenim zemljama ti pritisci rezultat unutarnje politike i lobiranja moćnih korporacija, pritisak na nerazvijene dolazi izvana - institucije koje najintenzivnije «pritišću» jesu Međunarodni monetarni fond(MMF) i Svjetska banka.
Morate shvatiti da strane kompanije ne dolaze u Hrvatsku kako bi pokrenule proizvodnju, nego da preuzimaju postojeće djelatnosti.
Ulaskom u Uniju Hrvatska bi trajno izgubila suvereno pravo određivanja svoje gospodarske politike, a gospodarstvo bi izgubilo zaštitne mehanizme te bilo izloženo nemilosrdnoj konkurenciji daleko nadmoćnijeg stranog kapitala.
Poljoprivreda bez državnih poticaja teško opstaje u današnjem svijetu. Istodobno se pak od manjih zemalja, kao što je Hrvatska, traži smanjenje ili ukidanje takvih poticaja putem pritisaka međunarodnih institucija kao što su Europska Unija ili Svjetska trgovinska organizacija (WTO). Te iste međunarodne institucije također zahtijevaju i ukidanje ili smanjivanje carinskih zaštita, što onda omogućava prodor poljoprivrednih proizvoda iz bogatijih i većih zemalja u siromašnije i manje zemlje, što izravno uništava domaću poljoprivredu manjih zemalja.
Hrvatski su poljoprivrednici zabrinuti, u strahu su od ekonomske okupacije. Osim ako ih nisu utješili Europski propagandni klipići s Tamburašima koji pjevaju hvalospjeve o proizvodnji rakije u EU (tako tipičan mamac za prave Hrvatine). Ili pak klipovi o tome kako EU potiče gospodarstva, poput onih u hrvatskih maslinika, vješto izostavljajući činjenicu da EU ograničava takva gospodarstva u njihovom širenju.
- Jedan od uvjeta za ulazak Hrvatske u EU, je smanjenje plaća i penzija jer hrvatski radnik je suviše skup za globalistu.
- Budućnost se nalazi u uslužnim djelatnostima, dok se industrija seli na istok.
- Gospodarski kriminal je u Njemačkoj povećan za 3 puta, nakon njezinog ulaska u EU.
- Što je s Europskim ´poticajima´ i Europskim fondovima? Oni će nam znatno pomoći!
Poticaji;
Po isteku ispregovaranog “prijelaznog” roka u kojem stranci neće moći kupovati poljoprivredno zemljište, a mi postati malo “starija” članica koja će ostvariti pravo na nešto veće poticaje, doći će do nove nevolje, naime do ulaska milijarda eura vrijednog europskog kapitala kojem se, čak ni okrupnjeni, hrvatski seljaci neće moći oduprijeti. Strani su kapitalisti već preuzeli gotovo čitav bankarski sektor, a i najveća su poduzeća u njihovim rukama. Naravno da će se isto dogoditi i s poljoprivrednim zemljištem. Prema “Vjesniku” od 11. svibnja 2002. Italija je te godine dobila od Svjetske banke sredstva da napravi registar hrvatskih poljoprivrednih proizvođača. Tko zna zašto?
Jedno je sigurno: hrvatski će se poljoprivrednici moći zaposliti kao djelatnici na tuđoj zemlji i raditi kao sluge bogatih Europljana.
Fondovi;
´Ali, iz EU fondova dobit ćemo 3,5 mlrd €!´ tako je, to svi ističu. U prve tri godine od našeg slavnog ulaska u EU trebali bismo dobiti točno toliko. Premda nije sigurno da ćemo ikad vidjeti sav taj novac, sigurno je da smo, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u periodu od 2001.-2008. u trgovinskoj razmjeni s Unijom izgubili 52,1 milijarde dolara. Toliko, naime, iznosi naš deficit u tom razdoblju. I tko tu gubi, a tko dobiva?
Novci Europske unije nemaju proklamiranu funkciju pomoći, nego vrlo jasno usmjeravaju državna sredstva prema postizanju ciljeva koji su od koristi vladajućim klasama EU-a, a ne i građanima pojedine države.
Informacije radi;
Saveznu državu kao što je EU, treba plaćati, tako bi Hrvatsku samo ulazak u EU koštao negdje između2,5 i 4,3 milijarde kuna (cijena tzv. restrukturiranja gospodarstva i harmonizacije nacionalnog zakonodavstva). I to, naravno, nije sve: na ime PDV-a i dijela carina godišnje bismo Uniji morali uplatiti čak 1,9 milijardi kuna!
Ukupni godišnji trošak EU iznosi 1.147.885.101.616 €. Toliko moraju izdvojiti njezine članice, ili bolje reći, toliko moraju izdvojiti građani EU! Od toga 281.977.916.466 € otpada na troškove provedbe zakona, 93.992.638.822 € su PDV i ostale europske porezne prijevare, 46.996.319.411 € više cijene hrane po Zajedničkoj poljoprivrednoj politici, 35.247.239.558 € plaća se za EU-službenike u zemljama članicama, 7.049.447.911 € su troškovi administracije, a 118.665.706.513€ su ostali troškovi. (izvor: Taxpayers Alliance/Daily Express)
Uz to, zanimljivi su neki od podataka; 5,25 milijuna € porezni obveznici Unije platili su flotu luksuznih automobila članova Parlamenta u Strasbourgu, 5,5 milijuna € košta izgradnju “Beach Cityja” kraj Budimpešte, 1.057.417 € stajao je njemački golf-park i wellnes.
- Ulaskom u Europu, Hrvatskoj će u konačnici doći kraju korupciji!!!
To je ono u što nas konstantno hipnotički uvjerava naša politička elita i javnost. Trube o tome da će Europska komisija zajedno s ostalim institucijama uvijek raditi u najboljem interesu građana, neprestano osluškujući njihove želje i zahtjeve, te da će ona dokrajčiti korupciju. No nasuprot ovakvoj upakiranoj laži, istina je, kao i u svemu što javnost propagira, drugačija. Pogotovo kada isti političari koji su sami u korupciji do ušiju, govore o tome kako ćemo ju iskorjeniti kad nas ONI uvedu u EU.
Europska komisija je pod velikim utjecajem lobističkih grupa (“neformalne” grupacije europskih multinacionalnih kompanija u službi korporacija (poput British Petroleuma Philip Morrisa, itd.,) koje utječu na kreiranje njezine politike. Ova vrsta lobiranja koju takve korporacije provode predstavljalegaliziranu korupciju. Drugim, jednostavnijim riječima, korupcija, koju mnogi poznaju iz niza primjera vladinih afera i pranja novca, sada se seli u visoke vode, interesnih skupina za koje ne vrijede zakoni i pravila, oni ih posjeduju.
EU jest zvanično protiv korupcije u Hrvatskoj (i drugim zemljama pristupnicama), ali ne zbog svojih "civilizacijskih dosega", "načelne netolerancije korupcije" ili sličnih floskula, nego iz razloga što EU ne odgovara korupcija u Hrvatskoj jer to znači da se na taj način njima otima dio tržišnog kolača otežavajući im ili potpuno sprječavajući "ulaganja" (tj. izvlačenje profita iz Hrvatske i drugih zemalja). Recimo – ako korporacije iz EU ne mogu ući u Hrvatsku zbog političkih veza domaćih kapitalista, to je za njih gubitak potencijalnog profita. Ili – ako trebaju potplaćivati lokalne vlasti za svaki korak, to su za njih dodatni troškovi (na koje su spremne ako drugačije ne ide, a profit je zajamčen, no koje je bolje eliminirati).
Korupcija postoji u samom neoliberalnom sustavu koji EU promiče, a kojemu su u osnovi interesi kapitala na štetu većine društva.
- Što je s Lisabonskim ugovorom? Oko čega tolika prašina?
Dana 29. listopada 2004. predstavnici zemalja članica potpisuju u Rimu ugovor kojim se uspostavlja Ustav Europe (kojeg je napisao Valéry Marie René Georges Giscard d’Estaing, bivši francuski predsjednik i vrlo eminentni član Družbe Bilderberg), ali Francuska i Nizozemska 2005. na referendumu odbacuju ugovor o Ustavu. Zato 2007. Unija organizira potpisivanje “Lisabonskog sporazuma”.
Lisabonski je ugovor put zaobilaženja referenduma – put donošenja odluke o sudbini naroda bez da ga se išta o tome pita. Taj ugovor, ili sporazum, zapravo nije nikakav ugovor ni sporazum. Nego namjerno vrlo težak i nerazumljiv tekst kojeg možete pročitati samo tako da imate u rukama sve druge dokumente koje on mijenja ili dopunjuje. Njega zasigurno nisu pročitali ni sami političari.
Lisabonski je ugovor povratak na scenu propalog Ustava Europe, i to, kako je lijepo pojasnila Angela Merkel, “korištenjem različite terminologije bez mijenjanja zakonskog sadržaja”. Dakle, čista prevara. On, među ostalim, odobrava cijelu sudsku praksu Europskog suda u Luksemburgu, pa tako i presude koje objašnjavaju da je europski zakonski sustav zapravo ustavni sustav. Tako da nema dvojbe: Europska je unija nedemokratsko federalno carstvo sa sakatim parlamentom i Ustavom koji se zove Lisabonski ugovor.
Kako bi još više zamaglila stvar, Unija je odlučila da ne tiska pročišćene tekstove u zemljama članicama na njihovim jezicima prije no što ugovor odobri svih 27 zemalja. Komitet za ustavne poslove Europskog parlamenta jednoglasno je odlučio i jasno naglasio da želi čitku i razumljivu pročišćenu verziju teksta. Ali Vijeće nije željelo da se to dogodi. Zašto? Jer nije željelo da se taj dokument pročita, nego da ga se potpiše.
Lisabonskim ugovorom zemlje-članice i formalno bez ikakve dvojbe gube mnoga obilježja vlastite državnosti – vanjske granice, jedinstven novac, jedinstveno tržište i vrhovnu zakonodavnu i političku vlast nad jasno određenim teritorijem. Državama članicama, kako kaže unijska elita, “osigurava se stavljanje Uniji na raspolaganje civilnih i vojnih kapaciteta koji su potrebni za provedbu zajedničke sigurnosne i obrambene politike, te definira ulogu Europske sigurnosne agencije”.
- Ako ništa drugo, mladi će imati bolje perspektive jer će se moći zapošljavati vani!
Ovo je jedan od najčešćih argumenata (i zabluda) kojega izjavljuju mladi ljudi. Otužno je koliko je ova indoktrinacijska kampanja zapravo uspješna kada se politička elita zaista uspjela okoristiti mladima kao mamcima za svoja osobna postignuća. Mnogi zaista misle kako će ulaskom u nju dobiti veće mogućnosti zapošljavanja, kako će moći ići raditi u druge države članice, kako će im porasti životni standard te kako će im općenito “cvjetati ruže”. Nažalost, ovo je samo propaganda, dok je realnost druga priča.
U EU propagandi, potpuno se izostavlja podatak o poglavlju koje regulira protok radne snage, i koje privremeno"zatvoreno". Tako sve članice EU dobivaju pravo da zabrane zapošljavanje hrvatskih državljana sedam godina od ulaska Hrvatske u EU. Ako to bude 2013., samo će rijetki otići u "gastarbajtere" prije 2020. Irska, Velika Britanija i Švedska jedine su zemlje koje su 2004. godine odmah otvorile svoje tržište radnicima s istoka, ali tada nije bilo krize. Signali koji stižu hrvatskoj Vladi govore da tri najzanimljivije zemlje – Austrija, Italija i Njemačka – namjeravaju za Hrvate uvesti zabranu od sedam godina, bez obzira na to što svojim brojem nisu prijetnja tamošnjem tržištu.
Čak i da taj problem ne postoji, dolazimo do europske politike zapošljavanja; Fleksigurnost (engl. flexicurity). Pojam fleksigurnost je nastao spajanjem pojmova sigurnosti i fleksibilnosti (fleksibilni poslovi i siguran prijelaz između poslova). No cilj EU nije zadržati radnika na poslu već na tržištu, omogućiti mu da glatko mijenja karijere i napreduje u njima.
Fleksigurnost popravlja kompetitivnost u EU, omogućuje da tržišta u europskim zemljama budu inkluzivnija te ruši segregaciju na tržištu rada između tzv. insajdera (radnika koji rade na neodređeno, na sigurnim i dobro plaćenim poslovima) i autsajdera (nezaposlenih ili neizvjesnih radnika).
Fleksigurnost u teoriji možda i dobro zvuči, no u praksi radnik i poslodavac nisu ravnopravni, odnosno radnik ne može samo tako “kliziti” s jednog posla na drugi, ugovoriti si radno vrijeme i uvjete kakve želi ili prekinuti ugovor kada želi. Da bi to napravio, potrebna mu je određena moć, koju on nema jer je ona u rukama poslodavaca. Sama politika fleksigurnosti se trudi smanjiti broj sigurnih zaposlenja, koja postoje u znatnom broju u državama, te povećati broj neizvjesnih radnika svojim upornim inzistiranjem na fleksibilnosti. Zanimljivo je to i da je u jeku današnje krize kapitalističke ekonomije, EU proglasila fleksigurnost strategijom za izlaz iz krize, što ide ruku pod ruku s rezovima radničkih i socijalnih prava.
Tu je još i fenomen´neizvjesnog rada´, nakon čijega je uvođenja, uslijedilo prenošenje teške industrije u nerazvijene zemlje u kojima je jeftinija radna snaga, čime stvorena je masa nezaposlenih, te omogućeno razvijanje neizvjesnog rada s fleksibilnim ugovorima koji su više odgovarali poslodavcima. U Njemačkoj je, primjerice, nakon ulaska u EU, stopa nezaposlenosti u porastu, dok preko nekoliko milijuna imigranata čeka zaposlenje.
- Dobro, ali nije baš sve tako crno! Mladi će se moći obrazovati u Europskoj Uniji!
Obrazovanje, u EU, predstavlja tržišnu vrijednost koja je znatno u porastu. Tržište obrazovanja se nalazi na drugom mjestu, odmah nakon zdravstva. Profiti ostvareni u trgovini obrazovanjem mjere se u milijardama dolara. U ovoj doktrini neupitne poželjnosti tržišne isplativosti sveučilišta, država je spremna sve manje izdvajati sredstava za visoko obrazovanje, a sveučilišta se usmjeravaju prema drugim izvorima sredstava koja bi trebala pronaći na tržištu. Promijenili su se prioriteti; umjesto zemlje znanja sad pokušavamo biti konkurentni i tržišno orijentirani. Pod vlastite prihode ubrajaju se i svi prihodi od školarina. Stoga je logično da će u sustavu u kojem imaju mogućnost stranim studentima naplaćivati višestruko veće školarine nego vlastitima nastati mnogi različiti mehanizmi za privlačenje stranih studenata. No, smanjenje javnih izdavanja za visoko obrazovanje ne znači samo naplaćivanje školarina stranim studentima već i svojim državljanima. Prebacivanje tereta obrazovanja s države na pojedinca u obliku sve većih školarina društveni je problem.
Već danas domaće studente pogađaju problemi rezanja troškova u javnom sektoru visokog obrazovanja i rezanje socijalnih prava (prehrana, smještaj, prijevoz) kao i rezovi u zdravstvu. Ovo nisu rezultati recesije već sljedba´europskog principa´. Dok EU propaganda bruji o mobilnosti, većina studenata sve teže podnosi teret školovanja. U tom svjetlu, ne treba se čuditi studentskim prosvjedima i blokadama fakulteta u Europi, dapače, teži se isforsiranju stava da su blokade´normalna stvar u EU´, no to je samo manipulatorsko zaobilaženje problema i činjenice da se radi o prevarama, otimačini, kršenju prava i svih ostalih ne navedenih EU načina funkconiranja. Po tome vidimo kako nas naš ministar obrazovanja i politička elita pripremaju za to zadnjih nekoliko godina.
Najveći profit ostvaruje se putem mobilnosti – znanstvenika, predavača, studenata i same usluge. Sve europske zemlje inzistiraju na mobilnosti, što je ujedno i jedno od osnovnih načela bolonjskog procesa. Atraktivno će tržište, npr. (zapadna) Europa, tako dvostruko profitirati: dobit će mlade visokoobrazovane stručnjake i znanstvenike i njihove ekstra visoke školarine. Pored toga, te iste mlade inozemne znanstvenike onda nacionalna europska gospodarstva zapošljavaju, no po jeftinijoj cijeni rada od domaće, jednako obrazovane radne snage.
Zaključak;
Naša politička, udružena elita (uključujući gotovo sve značajnije političke stranke), potplaćena od strane EU komesara, nema nikakvu drugu politiku osim bezobraznog utrpavanja Hrvatske u uniju forsirajući žestoku promidžbu o ljepotama i prednostima EU putem tisuću spotova koji se prikazuju na TV-u. U njihovoj napadnoj televizijskoj kampanji, strogih osobnih interesa, nema nikakvih odgovora na važna i bitna pitanja. Oni ne služe za to da bi građanima olakšali izbor na skorašnjem referendumu, nego kako bi na referendumu mogli donijeti odluku u korist hrvatskih političara i Jadranke Kosor kojoj je obećano mjesto u europskom parlamentu, te svih ostalih lizoguza europske patokracije.
Ulaskom u EU, a sukladno Lisabonskom ugovoru, ova država gubi atribute samostalne države, a s obzirom na svoje pučanstvo od 4,3 milijuna građana, te na činjenicu da spadamo među najsiromašnije zemalje na kontinentu, postat ćemo jedna od manjih provincija unutar te goleme multinacionalne federacije, superdržave s centraliziranom moći. Ljudi će biti pregaženi u sistemu koji nema vrednovanja ljudskih prava već se sva vlast, moć i bogatstvo nalazi u rukama povlaštene elite. Tada će biti kasno za jadanje i prosvjede. Povijesno gledano niti jedna multinacionalna federacija dosad nije u konačnici donijela ništa dobra narodima koji su u nju uglavnom na sumnjive načine utrpavani. Pa neće ni ova.
U zakonodavna proceduri ovakve superdržave izvršni organ u potpunosti nadzire zakonodavni proces u kojem volja naroda izražena na izborima ne utječe nimalo na djelovanje izvršnog organa (Europske komisije). To su pitanja na kojima je Unija pala na demokratskom testu, ona predstavlja diktaturu.Ljudima je to teško pojmiti jer ideju diktature promatraju kroz zadane povjesne primjere vladavine Staljina ili Hitlera. No takav sistem ne predstavlja nužno vladavinu jednoga, već u primjeru superdržave poput EU, vladavina pripada povlaštenoj, nadnacionalnoj eliti na koju se ne odnose zakoni i porezi; oni ih određuju. Svi koji ste razmišljali o tome da na referendumu zaokružite DA, iz bilo kojeg sustava očekivanja o kojima sam pisao u ovom postu, čak i ako se ne slažete s svim iznijetim informacijama, pitajte se želite li podržavati ovakav sistem hijerarhije i ovakve moćnike na putu prema izobilju, dok će naše generacije naslijediti robovlasnički sistem kakvoga smo sami odabrali. Ljudi su presudni, o nama sve ovisi.
Kolektiv ´Hrana, a ne oružje´ ne podržava sistemsku korupciju na kojoj se temelji Europska unija. Ne podržavamo civilizacijski ustroj koji se temelji na opstajanju jačeg gdje sva vlast pripada ne izabranoj manjini (bogatoj, okrupljenoj klasi) nasuprot osiromašene većine.
Kopirajte, dijelite, šaljite i koristite ove informacije.
prilog;
stranice;
Nakon što se GONG pokazao nevjerodostojnim s obzirom da je na dosadašnjim izborima glasovao velik broj nepostojećih birača i s obzirom da ga izravno sufinanciraju Vlada Republike Hrvatske , Europska Komisija te iste one političke elite koje nas bez objašnjenja i javne rasprave na silu uvlače u Europsku Uniju, nekolicina građana je odlučila organizirati nadziranje izbora. Sada imamo priliku doprinijeti pravdi te napokon uzeti stvari u svoje ruke. Pozovite sve zainteresirane na sudjelovanje u ovim važnim demokratskim procesima koji imaju izravan ili neizravan utjecaj na sve nas.
Za kvalitetno nadziranje potrebno je više tisuća ljudi, dobrovoljaca diljem zemlje. Zato je iznimno važno da se svi odazovete i pozovete druge, te kontaktirate područne koordinatore, zavisno kojoj regiji pripadate:
